Ovaj portal koristi i preporučuje AVALON web hosting

duhovnost,  Pustinjaštvo

Iskustvo pustinje

Pustinja je nepregledni obzor na površini zemlje. Taj pijesak na sve strane i neobuhvatljivost neba rađaju u čovjeku novi pogled na stvarnost. Može se govoriti o djelomičnom ili potpunom iskustvu pustinje. Postoje pustinjske površine gdje se valovi pijeska prepliću sa zelenilom šuma i oaza. Ali ima i onih nepreglednih površina pijeska gdje se na horizontu ništa drugo i ne vidi. Pustinja kao fizičko prostranstvo nosi u sebi konkretno duhovno poslanje. Ipak, taj materijalni oblik nije najvažniji. Nije potrebno otići nekud daleko kako bi se iskusio okus i plod pustinjaštva. Pravu bit stvari čini pustinja kao duhovno prostranstvo u čovjekovoj nutrini. U tome smislu, pustinja je svako teško iskustvo u životu. Dobra ilustracija toga je: bolest, samoća, bolno iskustvo vlastitih granica, nesporazum sa drugim čovjekom, nerazumijevanje u svom životnom okruženju, itd. Punina pustinje se javlja u stanju krajnje psihičke i duhovne tame. Tada se rađa želja za smrću koja se pokazuje kao jedino moguće rješenje. Svu egzistenciju prožima osjećaj Božje neprisutnosti ili sav gnjev zbog Njegove nedjelotvornosti. Umjesto radosti, svijet emocija ispunja tuga, beznađe, krajnja bezvoljnost, depresija i najgori osjećaj besmisla u životu.

Iskustvo pustinje javlja se na dva načina. Ponekad je to rezultat (neovisno o čovjeku) direktne intervencije Boga, a ponekad predmet vlastitog izbora. Bog želi čovjeku ono što je za njega najbolje. Zato ga ponekad uvodi u stanje nagosti – ogoljenosti, da u njemu dovrši pročišćenje životnih nakana – motivacija. Dok pustinja po vlastitom izboru odražava potrebu produbljenja vlastitog života. Šutnja, samoća, nutarnji mir pokazuju se kao dragocjenost, koje vrijedi tražiti radi punijeg života u Bogu. Površnost i osrednjost nisu dovoljni. Javlja se glad prema istini o sebi i Bogu. Mnogi izvori rastresenosti nestaju. Nemamo se više gdje sakriti. Možemo spoznati pravu sliku o sebi i doseći vlastita ograničenja.

Odlazak u pustinju, u osamu nije samo ljudski oblik usavršavanja. Tu nam je najveći autoritet stav Krista. Prije nego li je započeo javno djelovati proveo je neko vrijeme u pustinji. Kasnije se više puta povlačio u osamu i samotna mjesta da u molitvi provede neko vrijeme sa svojim Ocem. Pustinja nije vrijeme izleta i jednostavan odlazak iz naše svakodnevnice. To zna biti teško i naporno vrijeme osobnih previranja. I sam sotona nam daje do znanja da je prisutan. Koristeći se onim našim lošim životnim iskustvima, uporno nas želi slomiti. Prava pustinja ne trpi osrednjost – mlakost. To je vrijeme i prostor konkretne kušnje. Dolazi do pročišćenja stavova. Dotadašnji se prijatelji mogu postaviti i kao neprijatelji. Pustinja bezobzirno razotkriva naše negativnosti, što nam se zna činiti i previše bolno. Ono što smo do tada svjesno skrivali i nesvjesno nosili izlazi na vidjelo u svoj punini. Čovjek bez farbanja saznaje istinu o sebi. To više nije slatka i površna slika. Ovdje se suočavamo s egzistencijalnom nagošću. Ništa se ne da sakriti. To je teška istina o čovjeku i njegovim ograničenim snagama. Čovjek bez Boga je ništa. Tu razgolićenost / nagost ne treba gledati u negativnom svjetlu. Za nas je ona šansa da okusimo stvarnost. Prilika da se nadvlada stanje mlakosti. Knjiga otkrivenja govori: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta“. (Otk 3, 15-16).

Kartuzijanac u ćeliji

Kršćanin se ne poistovjećuje s tzv. sređenim čovjekom, koji uz manje ili veće životne kompromise nekako spaja kraj s krajem. U takvoj je situaciji teško govoriti o Božjoj prisutnosti na koju se čovjek oslanja. Potrebna je radikalna jasnoća i odlučnost. Pustinja nam upravo to može pružiti i dati uvjete za takav cilj. Razotkriva se naša bijeda i grešnost, ali istovremeno i neizmjerno Božje milosrđe. Kršćanin, to ne znači samodostatan, neovisan i sređen čovjek. To je bijedan grešnik, bezuvjetno spašen Božjim milosrđem. Sama teorija ni u jednoj školi nije dovoljna. Zato Bog odvodi u pustinju, da stvori uvjete za blagoslovljeno vrijeme kušnje. Čovjek je oslabljen. Za sotonu je to željena situacija. Dolazi i kuša, želi slomiti dušu i voditi je u zlo. Sam je Gospodin prošao takvo iskustvo. Suočio se sa sotonom koji mu nameće kušnju za kušnjom i tu je nepotrebno govoriti o vremenu u kušnji ili bez kušnje, ona prožima svo to vrijeme pustinje. Sotona neprestano i uporno želi probuditi u čovjeku bunt prema Bogu. Dolazi do dramatičnih trenutaka nutarnje, ali i vanjske – fizičke borbe sa silama zloga. Tišina i samoća bude nutarnje demone i paralizirajući strah. Iscrpljenost budi želju za samozadovoljenjem (ne uvijek onog seksualnog), što se pokazuje kao zavodnički otrov. Duša je kao poligon u kojem se odvija borba između dobra i zla. To je neponovljiva prilika, da se nadvlada i mudro realizira što bolja strategija borbe protiv zla. Istovremeno naš pogled na svakodnevicu postaje oštriji – jasniji. Ono, što nam se činilo kao obični element sivoga okruženja otkriva svoju vrijednost kao dar i Božje čudo. Nakon takvog iskustva borbe u pustinji čovjek ne može ostati mlak. Ali to ne znači da će uistinu nastupiti sretan kraj. Recimo jasno i sažeto. Ta se kušnja može različito završiti. Čovjek postaje ili svet ili proklet. Nema mjesta za mlakost. Autentična vjera ili hula. Konkretno nam to pokazuje biblijska pustinja u Knjizi Izlaska. Mojsije je uistinu postao svet, dok su se drugi pobunili i počeli se klanjati zlatnom teletu. Jasna istina je najveći plod pustinje. Svijet zabluda ostaje iza nas. Javlja se čista stvarnost. Izbor Boga ili sotone. Ali treba reći da u toj borbi nema simetrije. Čovjek je prah naspram moći zloga. Ali je Bog neograničeno nadmoćniji od sotone. Zato dobro proživljena pustinja u svjetlu Božjega Duha nije vrijeme prokletstva i pretjerane krvave borbe, nego vrijeme blagoslova. Stvara nesvakidašnje korisne uvjete za susret s Bogom i produbljenja istine o Njemu. Zato na proživljavajući pustinju i tamnu noć duše, onu nametnutu ili onu vlastitog izbora, najbolje je odgovoriti sa zahvalnošću u srcu . Iako Njegovu prisutnost gotovo i ne osjećamo, Bog je uistinu prisutan i dolazi s darovima životvornih vrijednosti.

Kartuzijanka u molitvi

Pustinja nam dopušta u sebi nadvladati svijet prividnih vrijednosti i pomaže nam spustiti se u svijet realnosti. U našoj razbijenoj svakodnevnici čovjek lako gubi zdrav razum i pravu hijerarhiju vrijednosti. Obilje dobara koje čovjek posjeduje dodatno doprinosi razvodnjavanju granice između dobra i zla. Najbolji put ozdravljenja je stanje pustinjačke ogoljenosti. Tek tada temeljne stvari dolaze u prvi plan. Dotad apsolutizirane stvari i sitnice napokon nalaze svoje mjesto. Pustinja kao fizička izolacije pomaže tom procesu. On je uglavnom nepregledno prostranstvo pijeska i neba. Nestaju osobna iskrivljenja. U iskustvu pustinje čovjek stoji pred Bogom i sobom. I konačna pitanja poput onih o životu i smrti, daju se razotkriti puno jasnije. Tek tada primjećujemo koliko imamo nepotrebnih navezanosti i ograničenja. Njihov nedostatak donosi bol, ali to je patnja koja nas čisti i oslobađa. Bog ostaje jedini oslonac. Čovjek biva uistinu oslobođen od onoga što je ostavio u svijetu. Inače, i mimo raznih angažiranja, pokora i odricanja, osobe, stvari ili stanje, nameću se pred Bogom i zauzimaju prvo mjesto. pustinja je, dakle, vrijeme i prostor nagosti pred Gospodinom. Nedostatak najosnovnijih stvari još više budi u čovjeku slobodu i čežnju za Bogom. Rađa se tjelesna i duhovna otvorenost. Gospodin daje svoj mir. Što se čovjek više obnaži to ga Bog više proniče svojom milosnom prisutnošću. Produbljenje odnosa između Boga i čovjeka proporcionalno je čovjekovu razodijevanju – osiromašenju pred Njim. Na taj način pustinjačko siromaštvo postaje prostor rađanja istinske vjere. Rađa se istinski savez između Boga i čovjeka. Tu se ne radi više o samom darivanju nečega. Bog dariva čovjeka, a čovjek se u cijelosti predaje Gospodinu.

U tom svijetlu jasno se vidi da se smisao pustinjačke nagosti ne temelji na otupljenju čovjeka u njegovoj ljubavi i skrušenosti. Iskreno govoreći to je jedino sredstvo u otkrivanju Božje ljubavi. Odlazak u pustinju dopušta postupno izgaranje egoizma, oholosti, iluzije samodostatnosti. Uvjerenje u vlastite snage najveća je prepreka da se ugleda Gospodin. Pustinjačko siromaštvo uklanja te smetnje. Dolazi do susreta čovjeka s Bogom. Bogatstvo Božje nazočnosti se izdiže iznad dosadašnjih zaslona. Grijeh i ljudska slabost pokreću milosrdno Božje srce. Izabrani narod iz Knjige izlaska neprestano pada, Bog je neprestano odgovarao znakovima punim milosrđa. Iskustvo vlastite bijede i ništavosti otvara nas neprocjenjivom iskustvu neograničenog Božanskog milosrđa. Mana kao hrana; oblak kao predvodnik na pustinjskim putovima.

Pustinjska ruža

Zato nas Bog, da bi progovorio u našoj nutrini,nod davnina odvodi u prostranstva pustinje. U izvanjskoj nagosti progovara nutrini ljudskoga srca. Daje pravu hranu za život. Ta hrana je Riječ Božja koja u tišini lakše dopire nego u buci svakodnevnice i užurbanosti svijeta. Punina hrane je Euharistijski kruh. U pustinji Euharistija postaje istinski izvor i vrhunac ljudskoga života.

Knjiga izlaska jasno pokazuje da se najprije kaotična grupa bjegunaca postupno pretvara u dobro organiziran puk. To je još jedan dar pustinje. Na početku je čovjek izgubljen i dezorijentiran, zatim se postupno pokazuje sve dublja integracija i jasnoća cilja i života. Nema više raznih i “važnih” motivacija. Osjećaj vlastite ograničenosti i slabosti usmjeravaju nas prema Bogu kao jedinom izvoru snage. Počinje se sve koncentrirati na Njega. I na taj način pustinja postaje put koji nas vodi u susret Gospodinu. Vrijeme je to formacije gdje nas kušnje i poteškoće u nutrini oblikuju i mijenjaju. Sv. Ivan od Križa tvrdi: „Ljubiti Boga znači obnažiti se za Njega od svega što nije Bog.”.

U iskustvu pustinje uvijek je prisutna i Marija. Kao posrednica milosti zagovara nas kod svojega Sina. Ona će nam izmoliti snage u proživljavanju nemoće i slabosti. Preporučimo se Njezinom zagovoru, da u iskustvu pustinje sve više idemo putem Njegove svete volje.
 
 

(Nepoznat autor)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *