Ovaj portal koristi i preporučuje AVALON web hosting

Crkva,  Teologija

Značenje i uloga siromaštva u životu Crkve kroz povijest

Na Istoku

U samim početcima Crkve na Istoku, nakon Uskrsnuća, život u siromaštvu se smatrao pozivom svakom kršćaninu koji je htio nasljedovati Krista. Iz novozavjetnih spisa i različitih povijesnih svjedočanstava vidljivo je da među prvim kršćanima nije postojala podjela na one ”izabrane” i ostale vjernike jer je još uvijek bila svježa i živo propovijedana Riječ kao ona koja je došla svima i sve poziva da budu savršeni kao što je savršen Otac nebeski. Krist je dao najbolji primjer takve savršenosti u tijelu i kao takav jedini je vrijedan nasljedovanja. Stoga su se prvi kršćani pitali na koji način treba nasljedovati Isusa te, potaknuti njegovim savršenim primjerom, došli do zaključka da ga treba nasljedovati u siromaštvu, čistoći i putujući. Krist je, naime, onaj koji je živeći siromašno, u čistoći i putujući od mjesta do mjesta, svima propovijedao kraljevstvo Božje koje je svatko pozvan ostvarivati i naviještati u svijetu. Crkva je, upravo zahvaljujući toj gorljivoj zauzetosti oko autentičnog života i propovijedanja vođenog Duhom, vidljivo duhovno napredovala i brojčano rasla što je za sobom povlačilo nove zahtjeve organizacije života prvih kršćana.

Odmah nakon Uskrsnuća započinju i progoni mlade Crkve. Premda proganjani od Židova i rimske vlasti, kršćani nisu prestali svjedočiti i širiti vjeru. Naprotiv, to im je bio poticaj i ohrabrenje da još odlučnije i zauzetije navješćuju Kristov križ, koji i sami na zemlji moraju iskusiti, ali i uskrsnuće na kojem se temelji sva vjera. Jasno je da autentično i plodonosno svjedočanstvo nužno podrazumijeva autentičan život. Kakav je to autentičan život za svakog kršćanina naveli smo na početku. ”Već su u prvoj kršćanskoj zajednici neki vjernici živjeli posebnim načinom života. (…) Pojedinačni slučajevi svjedoče nam da je već u II. st. bilo vjernika koji su živjeli asketskim životom, tj. posvećivali su se pokori i djelima ljubavi.” Premda se ovdje govori o pojedinačnim slučajevima, askeza je, dakako, zauzimala važno mjesto u životu prvih kršćana jer ako je Krist sam sebe oplijenio i bio poslušan do smrti na križu (usp. Fil 2,8) iz ljubavi prema nama, onda su i prvi kršćani bili potaknuti da svojim živim primjerom takvog odricanja iz ljubavi prema Kristu i putovanjima svjedoče kraljevstvo Božje u svijetu. Tako su život u siromaštvu i askeza od samog početka Crkve bili važna karakteristika radikalnog nasljedovanja Krista. ”U nekim Crkvama, posebno onima s područja Sirije, to radikalno nasljedovanje Isusa bilo je predviđeno za sve kršćane.”

Foto: Shutterstock.com
Preuzeto: Bitno.net

Nakon tri stoljeća progona i mučeništva mlada Crkva dobiva slobodu i upravo u tom razdoblju nastaje i počinje se razvijati monaštvo kao poseban oblik života. Ako imamo na umu da je to doba cara Konstantina, kada je 313. g. Milanskim ediktom kršćanstvo dobilo slobodu vjerskog izražavanja i izjednačeno s ostalim postojećim religijama te neposredno nakon što je Konstantin postao jedinim vladarom u Carstvu, a kršćanstvo zauzelo prvenstvo među ostalima,  bit će nam jasno zašto su se kršćani monaškim oblikom života imali potrebu ”vratiti’ na apostolski način života, tj. način života prve kršćanske zajednice. Milanskim ediktom prestaju progoni kršćana koji nakon toga izlaze iz katakombi te oni, do sada progonjeni, dolaze u povlašteni položaj tako da je postalo poželjno biti kršćaninom. To je za posljedicu imalo činjenicu da je bilo sve više neautentičnih kršćana, a mučeništvo kao ideal je s vremenom bljedilo. Budući je u prvim stoljećima vladala ideja o mučeništvu kao povlaštenom obliku svetosti, a sada je mučeništvo izgubilo na važnosti, potom i siromaštvo zamijenjeno ugledom i moći,  neki kršćani, nezadovoljni takvom situacijom, odlučuju se za život u pustinji kako bi trpjeli za Krista. Tako je mučeništvo krvlju (crveno mučeništvo) zamijenjeno životom u askezi (bijelo mučeništvo). Mnogi ranokršćanski pisci, poput Rufina Akvilejskog i sv. Atanazija, govore o svakodnevnoj borbi i mučeništvu duše, o duhovnoj borbi protiv Sotone i iskorjenjivanju mana.

Svjedočanstva o životu prvih monaha tzv. anahoreta, ali i onih kasnijih koji žive u zajednicama (cenobita), govore o tome kako se dosta njih odlučilo za monaški način života jer su bili potaknuti evanđeljem koje govori o susretu Isusa s bogatim mladićem (Mt 19, 16-22). Donijet ćemo ovdje zgodu iz života Antuna Pustinjaka, jednoga od prvih monaha: ”Kada je imao devetnaest godina, čuo je jednom, za vrijeme euharistije, svećenika kako naviješta Gospodinove riječi: ‘Ako želiš biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu, a onda dođi i idi za mnom’ (Mt 19,21)… Za sebe je izabrao asketski život kakav su provodili pojedini kršćani u okolici obližnjih gradova. Pridružio se nekomu starcu koji je živio asketski od svoje mladosti. Pod njegovim nadzorom učio je moliti i raditi, dva temeljna elementa na kojima se gradio asketski, kasnije monaški, život.” ”Mnoge izreke prvih monaha naglašavaju kako se ne može postati monah bez odricanja svega što se posjeduje.” Iz toga je jasno da je za anahorete siromaštvo sinonim za neposjedovanje, ali nužno je da to bude u isto vrijeme i unutarnji stav prema materijalnim dobrima. To tzv. duhovno siromaštvo je također važno iz razloga što je u praksi dokazano da postoje bogataši koji nisu navezani na svoje bogatstvo, kao i siromasi koji su navezani na ono što imaju te im srce pohlepno čezne za materijalnim. Imajući to na umu, Ivan Klimak je vrlo lijepo konstatirao da je istinski monah isti i kada ima i kada nema.

Sveti Antun Pustinjak
Foto: Bitno.net

Za Bazilija Velikog takvo odricanje od materijalnih dobara nema vrijednost samo po sebi nego je njegova vrijednost u dijeljenju s onima kojima je to potrebno, sa siromašnima. Upozorava da razlog odricanja nije u samom imanju  (jer ono ne mora biti zlo samo po sebi), nego može biti pretjerana navezanost za dobra ili zlouporaba istih, o čemu ćemou skoroj budućnosti govoriti na ovom blogu .  Kada je riječ o siromaštvu svojstvenom isključivo redovnicima, kod Bazilija to nije slučaj jer ”iskustvo koje drugi definiraju kao redovničko, za Bazilija je normalno kršćansko stanje, osim izbora života u celibatu.”

Zašto je, međutim, danas došlo do poimanja siromaštva kao privilegiranog redovničkog sredstva do svetosti, objašnjava M. Pejić. On, naime, kaže da je izraz vita apostolica, koji se često ponavlja u drevnim monaškim spisima, u početku i kroz mnoga stoljeća precizno označavao autentični kršćanski život koji je Krist ostavio svojim učenicima. Preciznije, taj izraz je označavao život prvih učenika nakon Duhova kada nije bilo podjele na one ”izabrane” i ”ostale”. Tek kasnije na Zapadu je došlo do promjene značenja tog izraza, kada na scenu povijesti Crkve stupaju prosjački redovi i taj izraz postaje sinonim za pastoralnu angažiranost redovnika. Tako izraz vita apostolica gubi značenje apostolskog načina života u nasljedovanju Krista koji su provodili prvi kršćani. Prema tome na neki način i samo siromaštvo, kao bitna odrednica apostolskog nasljedovanja Krista, postaje poziv i način života pojedinaca koji se odlučuju kroz redovnički stalež odgovoriti na Kristov opći poziv na svetost i djelovati pastoralno u skladu s karizmom zajednice kojoj pripadaju.

M. Pejić, međutim, nastavlja s pitanjem može li se uopće govoriti o nekoj posebnoj redovničkoj duhovnosti i siromaštvu koje je bitna odrednica te duhovnosti ukoliko imamo na umu da su drevni redovnici svoj način života shvaćali kao jednostavno nasljedovanje Isusova načina života i života njegovih prvih učenika nakon Uskrsnuća. Tvrdi da se oni nisu ”smatrali nekom posebnom grupom u Crkvi ili nositeljima neke posebne i skrivene mudrosti i nisu imali drugih ciljeva koji ne bi bili zajednički bilo kojem drugom kršćaninu. Drevni monasi nisu htjeli biti ništa drugo nego autentični kršćani, ljudi koji su ozbiljno shvaćali Isusov poziv na svetost.”

Na Zapadu

Do sada smo uglavnom iznijeli iskustvo i praksu istočnih monaha, što je i logično budući da se kršćansko monaštvo rađa na Istoku. Ipak nas prvenstveno zanima zapadno monaštvo sa svojom tradicijom, odnosno, siromaštvo u okviru te tradicije. Zato ćemo istaknuti glavne crte razvoja zapadnog redovništva od početka pa sve do današnjih oblika.

”Gledano kronološki, monaštvo je nastalo na Istoku i u velikoj je mjeri utjecalo na razvoj zapadnog monaštva, no isto tako zapadno monaštvo, ukoliko izvire iz asketskih početaka, ima izvornih oznaka koje nisu toliko značajne na Istoku.” Stoga je pogrešno tvrditi da je zapadno monaštvo kopija istočnog. Nipošto. Nemoguće je na Zapadu živjeti redovništvo identično istočnom prvenstveno zbog mentaliteta, a zatim i ostalih važnih čimbenika poput vjerske prakse i klimatskih uvjeta. Zato je bilo nužno da monaštvo prođe proces prilagodbe zapadnom mentalitetu i praksi. Tako sv. Augustin († 430.) u sjevernoj Africi postavlja temelje redovničkomu životu na Zapadu, a prvi koji je ozbiljnije prišao tom zadatku i prilagodio istočnu praksu zapadnom monahu napisavši uravnoteženo i umjereno pravilo za svoju zajednicu bio je sv. Benedikt koji se ujedno naziva i ocem zapadnog monaštva. Monasi toga vremena posvećivali su se molitvi i radu, osobito studiju, poučavanju, prepisivanju vjerskih i književnih djela. Brojne opatije onoga doba u Europi su uživale veliki ugled zbog svoje intelektualne, a nerijetko i materijalne moći.

Sveti Benedikt iz Nursije

Kao što je pojava prvih monaha bila reakcija na postojeće stanje tadašnje Crkve, odnosno na neautentično kršćansko življenje naglo rastućeg broja kršćana, tako je u 13. stoljeću pojava ”prosjačkih redova” bila svojevrsna reakcija na stanje tadašnje Crkve i već dobro organiziranih redova koji su se svojom moći, ugledom i bogatstvom udaljili od evanđeoskih savjeta danih od samoga Krista. Utemeljitelji prosjačkog načina života bili su svijetu dobro poznati sv. Franjo Asiški († 1226.) u Italiji i sv. Dominik († 1221.) u Španjolskoj. Živeći u samostanskim zajednicama, oni su se zalagali za obdržavanje strogog siromaštva, život u neprestanoj molitvi, gorljivo i autentično propovijedanje riječi, kako životom tako i riječima. Crkva je na čelu s Inocentom III.  ( 1161.– 1216.) bila na vrhuncu svoje moći. ”Bogatstvo ljudi, pa i Crkve se ne vrednuje samo u materijalnim kategorijama ili po dobrima koje posjeduju, nego naročito po moći koju imaju. Znamo da se od XII. do XIV. stoljeća riječ pauper (siromah) ne suprotstavlja riječi dives (bogataš), nego riječi potens (moćan). Bogatstvo je, drugim riječima, jedan vid moći. Siromaštvo se tako razumijeva kao odricanje od moći.” Premda je siromaštvo i u tadašnjim redovničkim zajednicama bilo prakticirano kao krjepost, ipak Franjo donosi novost u odnosu na njih. On, naime, shvaća siromaštvo kao odricanje od svake vrste vlasništva, čime se želi do kraja solidarizirati, tj. identificirati s onima rubnima u društvu, a u njegovo vrijeme gubavci su bili na dnu ljestvice društvenog poretka. Franjo je živio siromaštvo prvenstveno i isključivo poradi Krista, a ne poradi redovništva samoga: nasljedovao je Kristovo siromaštvo, a ne redovničko siromaštvo koje bi imalo svrhu samo u sebi.

Franjino siromaštvo ideal je i današnjem čovjeku bilo da se želi potpuno posvetiti Bogu polažući zavjete u Crkvi, bilo da kroči putem svetosti u obitelji. Nerijetko i oni izvan Crkve uzimaju Franjin oblik života kao nešto što je vrijedno poštovanja i divljenja. Nije slučajno sadašnji papa uzeo baš ime Asiškog Svetca. U svijetu kojeg sve jače i jače drmaju gospodarske krize, a obični čovjek jedva sklapa kraj s krajem, ljudima je potreban duhovni i moralni čvrsti oslonac. Naravno da će takav oslonac najprije tražiti i očekivati u Crkvi koja propovijeda Krista do kraja solidariziranog s onima najugroženijima. Međutim, nerijetko se događa da članovi Crkve, a posebno redovništva, iznevjere ta očekivanja i sablazne “običnog” čovjeka. Neizostavna je činjenica da Crkvu ne čini samo kler i redovništvo. Ipak, redovnici i kler bi trebali biti oni koji prednjače u svetosti, oni koji daju primjer izgubljenima, lutalicama i nemoćnima, a ne oni koji sablažnjavaju i udaljavaju te iste od Krista.

Sveti Franjo Asiški
Foto: abbey-roads.blogspot.com

Danas, kada je sve više očita globalizacija i svijet polako postaje veliko selo u kojem su svi ravnopravni i bore se za svoja prava ukoliko su ugrožena, kada je hijerarhija ugrožena, a demokracija gotovo nasilno nametnuta, pitanje je može li se uopće govoriti o onima ”svetima” i ”svetijima”? Može li se govoriti o razlici između laika i redovnika što se tiče siromaštva  ako znamo da Crkva nakon Drugog vatikanskog koncila jasno naviješta opći poziv na svetost, a vidjeli smo da je na početku same Crkve siromaštvo bilo neizostavna komponenta na tom putu prema svetosti? Usuđujemo se reći da razlike između redovništva i laika gotovo ne bi bilo ukoliko ne bi bilo celibata tj. zavjeta čistoće. Tomu pridonosi i činjenica da redovništvo više nije siromašno, da nije ono koje prosi i živi od providnosti, nego je nerijetko u situaciji da od svoga suviška dijeli sirotinji. Siromasi ovoga svijeta sve češće traže pomoć u samostanima koji su postali simbol moći i materijalne sigurnosti. Upravo u ovome leži razlog sve naglašenijeg i izrazitijeg napadanja na bogatu Crkvu koja obiluje dok drugi oskudijevaju. Jesu li takve optužbe opravdane ili nisu, u budućim člancima ćemo pokušati donekle odgovoriti prikazavši današnje poimanje zavjeta siromaštva, ali i siromaštva samoga u Crkvi te eventualne zlouporabe istoga.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *