Ovaj portal koristi i preporučuje AVALON web hosting

duhovnost,  Molitva

Što sam naučila na tečaju ikonopisanja?


Prije nego što kažem nešto o tome što sam naučila na tečaju ikonopisanja, želim reći nešto o tome koliko dugo čekam ovakav tečaj i kako sam zavoljela ikone. Moja ljubav prema ikonama se rodila još u srednjoj školi, a vežem ju uz ljubav prema pisanoj riječi i Riječi. Imali smo profesoricu hrvatskog jezika koja je vjerojatno obilježila mnoge generacije u našoj srednjoj školi u Dubrovniku. Za neke strah i trepet, za neke samo Pahuljica (kako smo ju svi zvali), a za mene osobno Profesorica u punom smislu riječi. Helena Barišić. Zaslužuje da joj ime bude zasebna “rečenica” u ovom članku. Način na koji je ona govorila o književnicima, pjesnicima, umjetnicima pisane riječi, uvelike je usmjerio moj duhovni put. Vjerujem da moja generacija u podne-ponoć zna stihove Ivana Gundulića: “Ah, nije život ljudski drugo neg smućeno jedno more, neg plav jedan ku udugo: biju vali kako gore; i sred ovijeh netom tmina: čo’ek se rodi, mrijet počima.” I sada je mogu čuti kako ih recitira. Profesorice, ako ću imati čast da ovo pročitate, želim Vam reći: Hvala Bogu koji Vas je stvorio, hvala Vama jer osluškujete i prenosite. Hvala.

Vraćam se temi. Zašto sam joj posvetila toliko prostora u govoru o ikonama? Zato što me ona naučila najprije slušati ljepotu, slušati dušu čovjeka koji piše, a tako i slušati Boga koji govori čovjeku. Naučila me diviti se, promatrati, osluškivati. Potom me naučila iskreno izraziti, drugome prenijeti ono što sam čula. Tako sam i ja malo po malo počela pisati škrabotinu po škrabotinu, još od prvoga razreda. Budući da su ikone meditacija i pisanje nečije duše, odraz stanja duha, nečiji odnos s Bogom, počela sam ih prepoznavati kao nešto dragocjeno i vrijedno pozornosti i poštovanja. Plijenile su moj pogled i u njima sam čitala odnos duše s Bogom. Izazivale su me da razmišljam o svome odnosu s Bogom, ali ne samo to nego i da stanem pred Boga češće, iskrenije, poniznije. Uvodile su me u otajstvo Božje prisutnosti i učile poštivati svaku stvorenu dušu. Nekada najveći grješnici, nakon susreta s Bogom, napisali su najljepše ikone. Koje li tajne! Što su to doživjeli? Sve me to izazivalo i polako vodilo i dan danas vodi bliže Bogu.

Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kojeg sam pohađala od 2013. godine, bez ikakve velike najave se pojavila lista za prijave na tečaj ikonopisanja. Bez imalo razmišljanja i s oduševljenjem sam upisala svoje ime i jedva čekala početak. To oduševljenje je splasnulo nedugo nakon toga jer je do nas doprla vijest da se voditelj tečaja iznenada razbolio i nažalost ubrzo preminuo. Prije toga nisam uopće razmišljala o mogućnosti da bih počela pisati ikone. Djelovalo mi je nedostižno. Međutim, nakon ovoga se sve promijenilo, kao da mi je bilo prirodno da počnem s time i od tada sam se stalno raspitivala postoji li ikakav tečaj na području Zagreba. Uzaludna su bila sva moja traganja i pomirila sam se s time da vjerojatno nikada ne ću dobiti drugu priliku. Od toga je prošlo možda pet godina i u tih pet godina moj se život nekoliko puta preokrenuo naglavačke, a samo Bog zna što sam u tom razdoblju naučila i jesam li imalo narasla.

Evo ga, nedavno je osvanula objava na stranicama SKAC-a Palma o upisima na tečaj ikonopisanja kroz korizmu. U mome srcu je samo odjeknulo: Deo gratias! Bez velikog premišljanja sam se prijavila i tu je započela moja korizmena “avantura” s Bogom. Činjenica da sam zadnji put u ruci držala kist u osnovnoj školi, izazivala je u meni bojazan kako ću i hoću li moći. Ali – idem. Bog, koji me učio strpljivosti sve ove godine, neka mi pomogne u mojoj ograničenosti.

Prvi susret s voditeljicom tečaja Basiom Pycel-Andrijanić, ženom s dugim iskustvom ikonopisanja, ohrabrio me i potaknuo da više računam s Božjom pomoći nego sa svojim sposobnostima. Ohrabrila nas je i odmah na početku rekla: “Ako ste kist u ruci držali zadnji put u školi, to je dobro, znači da ste bez iskustva i Bog će imati više prostora da vam pokaže što vam je činiti, ako Ga budete slušali.” Odmah nam je rekla da je ikonopisanje svojevrsna molitva i da je najvažnije osluškivati što nam to Bog govori i biti u Njegovoj prisutnosti. Najprije nam je, dakle, rekla ono najvažnije, a potom podijelila materijale i govorila o podrijetlu ikona, povijesti, tehnici, školama i kanonima. Zato ni ja ne ću govoriti prvenstveno o naučenoj tehnici i načinu pisanja ikona (jer nisam puno naučila budući da je ovo samo tečaj), nego o tome što sam naučila o Bogu i o sebi pišući svoju prvu ikonu.



Basia Pycel-Andrijanić
Izvor: hkm.hr



Što sam naučila? Pred otajstvom Krista čovjek se osjeti tako malenim, neznatnim, pokunji se i samo osluškuje što li će progovoriti, kako će reagirati, hoće li uopće išta reći. Osjeti se, međutim, i neizmjerno ljubljenim jer ima takvoga Spasitelja. Duša pred otajstvom Krista klikće onako kako pjeva Hvalospjev vazmenoj svijeći:

O, divne li pažnje Božje prema nama.
O, neshvatljive li ljubavi Očeve:
da roba otkupiš, Sina si predao.
O, zaista potrebna Adamova grijeha,
što ga smrt Kristova uništi.
O, sretne li krivice,
koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja.

Nakon cijelog dana rada u uredu i živciranja oko papirologije trebalo se smiriti, stati pred Gospodina, osluškivati i pisati ikonu korak po korak. Nije uvijek bilo lako nakon cijelog dana trčati na tečaj i nisam uvijek išla s jednakim raspoloženjem. Nekad su se javljali osjećaji: samo da mi se dohvatiti kreveta i odmoriti, dosta mi je svega. I već na početku sam naučila da je temeljni stav pred Gospodinom POSLUŠNOST. Upravo je poslušnost odluci pred Bogom ono što me svaki put iznova dovelo na pojedinačne sate tečaja. Evo me, Gospodine, zvao si me.

Prvi korak je, dakle, doći i stati pred Gospodina. Sljedeće što sam naučila je da je važno zbilja vjerovati, zbilja biti i SLUŠATI što mi to Gospodin govori, a tek onda polako početi pisati. Jer ako nismo s Njime, znači da nismo ni centrirani, tj. da nismo ni sa sobom jer Bog prebiva u nama. Ako pak nismo ni sa sobom, da smo ne znam kako talentirani, nema dobrog ploda ni napretka i nismo zadovoljni svojim radom. Ikona nam bez SLUŠANJA nije onako “po duši”, nismo zadovoljni jer je odraz našega nereda, a ne Božjega govora duši. Normalno da nam se ne sviđa naš nered, posebno ako ga prepoznajemo na Kristovu licu koje pišemo. Svaki put kada sam pogriješila, stavila previše boje, pogriješila u miješanju boje, povukla krivi potez kistom, došlo mi je da proplačem upravo zato jer se u tome zrcalio moj nered i moja nesređenost. Kažu da ikona sliči ikonopiscu jer je odraz stanja njegove duše.

Ikona nastaje tako da se najprije nanosi nekoliko slojeva sankira (boja između tamno-zelene i smeđe) koji je dosta taman i teško je prepoznati išta od Kristova lica na njemu. Svaki sloj sankira se treba dobro osušiti i potrebno je dosta strpljenja dok se pojave prve crte Kristova lica. One nastaju tako da se na sankir nanose svjetlije boje koje se također nanose slojevito. Stoga je STRPLJIVOST jako važna i o njoj puno toga ovisi. Jer ako se boja ne osuši dobro, nanošenjem sljedećeg sloja boje kistom skidamo prethodni sloj i pravimo doslovno rupu na Kristovu licu. Upravo to je iskustvo Terezije Avilske u njezinom životu s Bogom: “Strpljivost sve postiže.”



Moja prva dovršena ikona


Nadalje, važno je da čovjek u tom slušanju Gospodina i PREPOZNAJE. Kao Marija Magdalena na uskrsno jutro. Marija čuje Kristov glas koji izgovara njezino ime i tek tada ga prepoznaje. Unatoč tome što je Uskrsli stajao pred njom, nije ga prepoznala dok nije čula svoje ime (Marija) u njegovom glasu. Možemo reći da joj Krist tako ukazuje na to tko je ona, na njezin identitet. Iako izgovara ime ”Marijo”, (a poznavati nečije ime u biblijskom smislu i u mentalitetu semitskih naroda značilo je poznavati cijelu njegovu osobnost, identitet, poslanje, život; isto tako, izgovoriti nekome ime, značilo je imati udjela u njegovu životu) ono ne otkriva potpuno njezin identitet. Pripadnost se očituje u Kristovu glasu, a tako je i prepoznata. Onom istom glasu koji je rekao: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.” Krist nam se polako ukazuje na tamnoj podlozi sankira i njegovo lice kao da izranja (uskrisava) iz tame, ali ako ne slušamo njegov glas, teško ćemo ga prepoznati kakav uistinu jest – Uskrsli naš Otkupitelj. Tako, dok pišemo ikonu i ona nam se ukazuje, važno je osluškivati kako bismo ga uistinu prepoznali. Međutim, ne prepoznajemo samo Gospodina, nego i sebe u njemu. Sebe u njegovu glasu!

Mogu, stoga, reći da sam u poslušnosti pred Gospodinom, vodeći se strpljivošću i osluškivanjem, ne samo prepoznavala Uskrslog Gospodina nego i sebe kakva jesam, otkrivala korak po korak svoj identitet pred Njim te tako uviđala na čemu kod sebe trebam više raditi, gdje sam slaba i što me vodi u životu.

Da ponovim: POSLUŠNOST, OSLUŠKIVANJE, STRPLJIVOST i PREPOZNAVANJE, to četvero, a najveći među njima jest Bog koji nam se u svojoj neizmjernoj ljubavi daruje. Upravo o tom Bogu sam još nešto naučila na tečaju ikonopisanja. Basia je svima ostala prepoznatljiva po dvjema izjavama. Prva je u obliku pitanja: “A što se tu zaista dogodilo?” Druga: “Sve se može popraviti.” Slušajući ju kako ih svako malo izgovara, razmišljala sam o dubini tih riječi i shvatila da je jako važno detektirati problem, prepoznati što se zaista dogodilo na Kristovu licu, tj. što smo učinili, gdje smo pogriješili i kakvu smo mu bol nanijeli. Zatim pričekati da se boja dobro osuši, da se grješka slegne, pomoliti se i tek onda popraviti stvar. A popraviti možemo samo po neizmjernom Božjem milosrđu koje uvijek iznova oprašta, opominje, navodi na pravi put i govori što nam je činiti kako bismo zadobili puninu obećanja – gledanje Njegova lica u slavi. Važno je, dakle, detektirati, priznati krivicu i uteći se Božjemu neizmjernomu milosrđu čiji blagdan slavimo ove nedjelje.


“Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku!”

One Comment

  • Mario

    Poniznost jest temelj našeg puta prema Gospodinu. Moje iskustvo susreta s ikonom jest upravo to. Biti svjestan da te Gospodin gleda i ljubi, da je tu pored tebe, a ti trebaš prihvatiti sebe i krenuti na put prema njemu. I to je put sličan načinu pisanja ikone koji je ovdje krasno opisan.
    Nastavi samo tako naprijed! 🙂 neka te Gospodin blagoslovi u daljnjem pisanju ikona!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *