Ovaj portal koristi i preporučuje AVALON web hosting

Crkva,  Molitva,  Pustinjaštvo

Pustinjakinja Mirjam – Život u šutnji koji ima puno toga za reći

S. Mirjam od Križa kaže da ima najdublje moguće prijateljstvo

S. Mirjam od Križa pripada (tj. pripadala je) zajednici karmelićanki u samostanu Milosrdne Ljubavi u poljskom gradu Szccecin (Ščećin). Međutim, nije željela biti „obična“ redovnica te je odabrala pustinjački oblik života.

Ova žena vodi nevjerojatan život, neki bi mogli reći neprirodan život. Neprirodan po tome što smo stvoreni kao društvena bića, da budemo u odnosu s drugima. Bez odnosa život bi mogao rezultirati mentalnom bolešću. Ali Mirjam od Križa, sa 18 godina života u šutnji, može nam puno toga reći.

Koja je njena poruka? O tome možemo čitati u njezinim publikacijama i naučiti od onih koji su je upoznali.

Za njezine sestre u samostanu Sčećin ona je ta koja ih podržava svojom tihom molitvom i svjedoči o vrijednosti šutnje, nudeći priliku za dubok susret s Bogom. Za ljude oko nje ona je upitnik, a ponekad i uskličnik.

Njezina pustinjačka ćelija je mala koliba odvojena ogradnim zidom od karmelićanskog samostana. Suprotno onome što bismo mogli očekivati, jer se ne nalazi u dubini neke šume ili u dalekom kutu zabačenog sela, na nepristupačnom mjestu. Ništa takve vrste.

Samostan Milosrdne Ljubavi, u sklopu kojeg se nalazi pustinjačka ćelija s. Mirjam, zaštitni je znak ščećinske četvrti Golęcin. Odmah ispod samostanskih zidova možemo pronaći osnovnu školu, onkološku kliniku, kuću za odmor, župnu kuću i ured, kao i ambulantu i noćno sklonište kojim upravlja Caritas, najveća poljska dobrotvorna organizacija koju vodi Crkva. To je, dakle, mjesto okruženo užurbanošću svakodnevnice. Upravo ovdje možemo naići na jedinu ženu u Poljskoj koja je položila zavjet vječne/doživotne šutnje.

Pustinjakinja Mirjam – poziv unutar poziva

Evo što ona sama piše o svome iskustvu:


Izuzetno je teško izraziti riječima koliko je sretan život u prijateljstvu s našim Gospodinom i u neprekidnom kontaktu s Njim. Oh, kako vjeran, velikodušan, nježan, milostiv, šaljiv, genijalan i drag Prijatelj je On! To je prijateljstvo koje zadovoljava sve želje ljudskog srca, ono koje liječi sve rane i oslobađa vas svih ograničenja. On se sažaljeva nad našim slabostima i pokazuje nenadmašnu velikodušnost.

Sestra Mirjam je ušla u karmelićanski samostan u Čenstohovi. U Sčećin je stigla prije 35 godina, 1983., jer joj je povjerena zadaća da uspostavi novu zajednicu. Nakon nekog vremena, shvatila je da je Bog poziva na nešto više i slijedila je Njegov poziv, luda, kako se i sama ideja činila. Budući da je Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života izrazila mišljenje da je nemoguće voditi pustinjački život unutar karmelićanske duhovnosti, Mirjam je dobila razrješenje zavjeta u karmelićanskom redu i 28. veljače 1988. položila pustinjačke zavjete pred biskupom Kazimierzom Majdańskim. 2001. godine položila je zavjet vječne/doživotne šutnje.

“Lice joj je poput sunca.”


Monahinja, koja posljednjih 30 godina živi u pustinjačkoj ćeliji Presvetog Srca Isusova, zaista je nevjerojatna. Iga, koja je često posjećivala samostan Ščećin, primjećuje: „Lice joj je zaista poput sunca! Upoznala sam je na blagdan njezinog sveca zaštitnika, gdje joj se moglo obratiti i čestitati. Ako netko može pročitati nečije stanje srca po izgledu njegova lica, mogu reći da je ona uistinu mirna u srcu. Ovo je bio kratak, ali nezaboravan susret. Odgovarala sam na pitanja koja ona … nije postavljala. Imala sam dojam da je to bio dijalog tijekom kojeg je ona pitala kako se zovem, čime se bavim u životu, a ja sam samo odgovarala na ta prešutna pitanja. Mirjam ima dubok, milostiv, strastven i dinamičan pogled.“


Početkom devedesetih godina sestri Mirjam je povjerena je još jedna zadaća, slična onoj koja ju je dovela u Ščećin. Tri godine je na zahtjev mjesnog biskupa podržavala novoosnovanu kongregaciju Sestara učenica Križa. Postala je voditeljica Kongregacije i ostavila neizbrisiv trag na njezinu duhovnost. To je bila njezina posljednja “vanjska misija.”

Prije nekoliko godina, 2013.g., Mirjam je obukla pustinjački ogrtač, jednu vrstu škapulara, koji simbolizira dobrovoljno prihvaćanje poniženja i patnje zbog slave Isusa Krista i spasenja ljudi. To je označilo treću, najvišu razinu monaškog života, podrijetlom iz pravoslavne tradicije, što je značilo ulazak u stanje blisko anđeoskom i usvojeno u vrlo rijetkim prilikama.

U pravoslavnom monaštvu to bi bila velika shima tj. anđeoski obraz (grč. μεγαλόσχημος), što je treći monaški stupanj koji primaju monasi i monahinje koji svoj život provode u bogomisliju, šutnji, poslušanju i siromaštvu. (op.a.)

Zašto šutim?


Kako izgleda život pustinjaka danas? Sestra uglavnom moli, posti, sudjeluje na svetoj misi u samostanskoj kapeli i slika ikone. One se mogu naći ne samo u kapeli samostana karmelićanki, već i na raznim lokacijama. To su istinska umjetnička djela, ljepota nastala iz duboke tišine.

U pismu pod naslovom „Zašto šutim“ objavljenom u Więź (11/2006.), Sestra Mirjam je primijetila da je sigurna u blisku vezu između šutnje i govora.


„Nije li zavjet šutnje protiv ljudske prirode? Ovo pitanje postavljam i sebi. Bez sumnje, šutnja je jako teška za našu prirodu, također i za mene. Međutim, ljudski društveni život moguć je zahvaljujući određenoj dijalektici tišine i govora, razmatranja i angažmana, oslobađanja od svjetovnih želja, uživanja u svijetu, itd. Stoga se uloga tišine u međuljudskoj komunikaciji i odnosima, čini presudnom i zapravo nužnom za postizanje harmonije. To je komunikacija koja se odvija unutar ljudskog duha odakle potječu pažljivost, nježnost, pažnja prema drugom, toplina i poštovanje. Između tišine i govora postoji bliska povezanost, jer se sve rađa iz tišine.“


Njezin život, iako se čini nezamislivo teškim, također je veličanstvena poruka o postojanju Otajstva koje se ne može dokučiti.

Izvor: https://aleteia.org/

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *